 |
| |
Najveca je bozija kazna je izgubiti
ponos: Li-bosnjaci
Nikad ne zaboravite KO STE,STA STE,ODAKLE
STE I KOME PRIPADATE..
|
|
 |
 |
 |
 |
| |
|
|
"Ja ne
poznajem, ili ne poznajem dovoljno prošlost mog
naroda. Ali znam sadašnjost tj. rezultat. Iz te
sadašnjosti mogu da zaključim mnogo o onome šta joj
je prethodilo."
|
| |
|
 |
 |
 |


 |
 |
 |
 |
| |

Mesa Selimovic
"Uvijek smo na nekoj
medji, uvijek neciji miraz.Zivimo na razmedju svjetova, na
granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi
istorije kao na grebenu. . Nesreca je sto smo zavoljeli ovu
svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.
Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa
nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na
svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom.
Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo
postali ni nesto drugo. Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju
mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar
smo mi slucajno tako pretjerano meki i surovi, raznjezeni i
tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu
izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije
svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad
smo posteni, svaka cast nasoj ludosti."
Mesa Selimovic
              
 |
DESET GENOCIDA NAD MUSLIMANIMA BALKANA
Kao sto je križarsko-inkvizitorska Evropa u periodu od
nepuna dva stoljeća (1099-1291) vodila deset
križarsko-pljačkaških ratova protiv svijeta, islama i
muslimana, tako se nad muslimanima bivše Jugoslavije vrši,
evo deseti genocid. |
|
              
|
PRVI
GENOCID, nad muslimanima dogada
se 584 godine poslje prvog križarskog rata i trajao je od
1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava,
velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa
tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog
carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve
posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi,
Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih
zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu
i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo,
kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni,
protjerani, asimilirani i prevedeni u
katoličanstvo. Spiritus movens i osnovni agens svih ovih
akcija bila je Crkva. Ona se pri tome vodila crkvenim
dogmama extra ecclesiam nulla sallus- izvan Crkve nema
spašenja i spašenje je samo unutar nje-, i extra ecclesiam
nullus propheta- izvan Crkve nema poslanika, istine,
dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom. To je
crkveno-religijsko opravdanje križarskih ratova,
Inkvizicije i genocida nad svim nekrscanima. Kao i dva
stoljeća ranije u Španiji, svi objekti islamske
materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani,
turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti,
musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji,
karavan-saraji i hanovi na tlu Madarske, Slavonije, Like,
Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni
i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za
samo sesnaest godina krsćanske vasti (1683. - 1699.)nije
mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga
sto šezdeset godina, od 1526. Do 1683. Godine, dok su
vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirali
i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska
prava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema
muslimanima, kršćani tih zemalja, u ime religije i ljubavi,
dokraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko
načelo cuius regio eius religio - čija država njegova je u
njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne
Bog. O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i
nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju
franjevcki arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na
muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino
podsjećaju razliciti toponimi i prezimena,( Hadžici,
prezime Hodžić ). Za prvi genocid nad muslimanima
najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austija a da su
žrtve bili muslimani Bosnjaci. |
|
              
|
DRUGI
GENOCID,
nad muslimanima događa
se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711.
godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana "israga
poturica", kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je,
prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na podrucju
"Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega četiri nahije
sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u
Nikšić i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor
i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne
Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolička već pravoslavna.
Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svjedočanstva: prvo,
"istraga peturica", ustvari genocid nad muslimanima se
događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg
hrišćanskog praznika, i drugo, taj dogadaj, "istraga
peturica" je opjevao vladika - najveći crkveni
dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u
Gorskom vijencu. On je time pružio ideologiziranu epsku
podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad
muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i
Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski
pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najviše vjerske i
svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i najuzvišenije djelo
pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se
podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili
djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili
religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želje za
pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska
mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom
vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče
riječima "odža riče na Cetinju" i tvdnjom o isključivosti
izmdu lune i krsta. |
|
              
|
TREĆI
GENOCID, nad muslimanima, koji će
poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković
označiti kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz
naroda" događa se na tlu Srbije izmedu 1804. i 1820.
godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka.
Naime, od samog početka 19. stoljeća Srbija i Crna Gora su
ekstreminacijom, progonom i ubistvima muslmana, željel
stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu
štetu, proširivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu
na muslimane konstantne i strateški cilj u politici Srbije
i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeca. Pored
Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu
ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima njoj se
pridružuju historičari i političari, naravno uz pjesnike
poput Njegoša. |
|
              
|
CETVRTI
GENOCID, nad
muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867.
godine, kao posljedica Hattiserifa iz 1830. i njegova
aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status
vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali
i mogućnost da protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola
i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine.
Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih
se podižu dva nova naselja - Gornju i Donju Aziziju,
odnosno Bosanski Šamac i Orasje. |
|
              
 |
PETI GENOCID, nad muslimanima,
uglavnom Albancima i Turcima, događa se na tlu Srbije i
Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u
Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne
Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na
osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija
i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i
uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija
teritorijalno proširila niskim, pirotskim, topličkim i
vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svih tih
okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni,
uprkost činjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog
kongresa, obavezala da će postivati slobodu
vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli današnje
južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez
stanovništva, što je dovelo u pitanje poljeprivredu zemlje
i nanjelo joj veliku štetu, ipak je mržnja prema
muslimanima bila veće i jače od svake koristi i interesa.
U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest
godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge
sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi,
bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu,
Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, kao što se, prije nepuna
dva stoljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine,
Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva različita
dušmanina, sa potpuno istim posljedicama događaju se u
različitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina. |
|
              
|
SESTI
GENOCID, nad muslimanima
poljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine.
Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je
vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je
garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna,
fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani
su se u početku svim raspoloživim sredstvima
suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah
poslije, ali u toku okupacije, počeli iseljavati u Tursku,
Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada jos uvijk bila
Turska vlast. Tako dolazi do populacije i radikalnog
smanjenja muslimaske populacije u ukupnom stanovništvu
Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine,
muslimani su činili skoro 39% populacije Bosne i
Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovništu 1910.
godine opao na svega 32%. |
|
              
|
SEDMI
GENOCID, nad muslimanima
Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja
muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog
i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad
muslimanima Balkana prvnad muslimanima Sandžaka, zato što
nije postojala vlast koja bi ih zaštitila. |
|
              
|
OSMI
GENOCID, nad
muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije
1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji
nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili složeni
posebno muslimani Sandžaka i istočne Hercegovine. Tako je
u selu Šahovići, u Bjeljopoljskom srezu u Sandžaku, 7.
Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez
ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od
kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudžbi,
planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i
neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno
počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja
uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na
štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca |
|
              
 |
DEVETI GENOCID, nad muslimanima traje
od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima
Kocovića, Zerjavica, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana,
Drugi svetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili
8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je
muslimana u tom ratu nastradalo od četnickog, komšijskog,
noža što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi.
U prvih deset genocida muslimani se nikako nisu oružijem
suprostavili svojim koljačima i zlikovcima. Naprotiv, od
1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo
očekivali da koljači i zlikovci kažu mi ćemo vam oprostiti
što vas koljemo i u buduće ćemo vam se smilovati. To se
nije nikada dogodilo i to je bila naša najveća iluzija,
zabluda i samoobmana. I konačno, |
|
              
 |
DESETI GENOCID,
najokrutniji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni
i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo čemu
je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je suroviji,
širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. On je
najavljen od pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija
na očigled cijelog svijeta pod pokroviteljstvom
Ujedinjenih naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS)
pod štafetnom palicom Evropske zajednice. Ovo je prvi
genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki
način, učestvuje Srbja, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih
devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i
zajednički činile genocid nad muslimanima. Međutim, pored
svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome,
desetom, genocid, po prvi puta, kao narod, organizirano,
kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima
bore i suprostavljaju četnicima i ustasama, dakle jedinim
argumentima koji oni razumiju i uvažavaju.
Povijest islama Mustafa Spahić |
|
              
|
| |
Bosnjastvo:
Nama je
Vjecnost
usud
Nema
veće
dileme u Bošnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Šta smo mi prvo:
Bosanci, Bošnjaci ili Muslimani. Zbunjenost onih manje upućenih u
ovu problematiku dostiže nivo histerije u kojoj pokušavaju da
izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa
falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog
identiteta. U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slažu a to je da su
Bošnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednom slažu.Ostalo ce
doći na svoje ili ih neće biti, a onda džaba i pripadnost Evropi,
kada znamo da su i Azari pripadali Evropi a
sada ih više nema.
|
|
| |
Od Ilira do Bošnjaka
Stoljećima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno
prenošenje sa generacije na generaciju, Bošnjacima niko nije mogao
podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji žive istočno i
zapadno od njega. Ono što se uspjelo sačuvati tako dug period od
naših davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset
godina. Veliko srpski i veliko hrvatski nacionalni lideri su nam
dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijeće Hrvatskog naroda. Ne tako
pogrdno na prvi pogled. Čak bi se reklo i tepanjem su nas
oslovljavali. Ipak uz to zdušno tamanili. Čudo da smo ikako
preživjeli deset srpskih genocida i hrvatsku bratsku stegu oko
našeg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne
Neretve dok se u nju rušio mostarski most.
|
|
|
|
Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo?
Jedno je sigurno, ne komšijama. Da njima pripadamo, zašto bi nas
skraćivali za glave svakih tridesetak godina. Braća se ne ubijaju
tako često. Bošnjaci pripadaju ponajviše sebi i svojoj domovini
Bosni i Hercegovini. Bošnjačka historija je historija njegove jedine
domovine. Bosna se po Bošnjacima poznavala a Bošnjaci su joj za
uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci je ni kada nisu imali mnogo
šanse da prežive. I tako stoljećima do današnjih dana. Napravimo u
ovom momentu silna Bošnjačka i Bosnina stoljeća kratkim i dostupnim
za one koji tragaju za odgovorima ko su i šta su.
Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su
naseljavali područje Bosne je počeo već tokom brončanog doba ( prije
VII stoljeća p.n.e.). U željeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. već
je izvršeno društveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska
aristokracija. Najpoznatija i najača ilirska plemena u tom vremenu
su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati
i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i
Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, područje današnjeg Galsinca),
Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali
jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istočnu
Bosnu, dolina Drine.
Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e.,
usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone
ili Boze čiji identitet je umnogome zadržao stare običaje i obogatio
se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Južni
Slaveni sa sobom. Već u tom periodu počinje da zaživljava Bosna kao
država sa svojim društvenim staležima. U XI stoljeću se konačno
većina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati ban
Bosne, Borić, je teritorijalno zaokružio Bosansku državu. To je
ujedno i početak nacionalnog imena Bošnjani koji su po vjeri bili
bogumili.
U periodu od XI do XV
stoljeća su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi,
sve do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je
Vatikan godinama slao svoje nuncije da Bosnu pokatoliči po svaku
cijenu. Međutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do
pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno
prima Islam.
Početak turske vladavine nad Bosnom je donio i konačno nacionalno
ime Bošnjaci koji su bili Bošnjaci katolici-krsćani, Bošnjaci
muslimani i Bošnjaci pravoslavci-rišćani.
Bošnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za
sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i
Husein Kapetana Gradaščevića u carigradskoj tamnici noč prije nego
su Turci presudili čuvenom Bošnjačkom kapetanu:
Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane.
Jesam Begler Beže, jer ste zulum činili po Bosni ; odgovara Husein
kapetan.
A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog
vojnika, Huseine kapetane.
Nemam ništa ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu
stavljate na našu bošnjacku, imam, Begler Beže.
Sta bošnjacku, i u Bosni, nema više
Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad
nije ni postajala, niti će.
Ima Bosne Begler Beže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako
Bog da, biće i poslije Vas.
Tragedija Bosne i njenog Bošnjačkog muslimanskog naroda u pravom
smislu počinje prvim modernim popisom 1862 god. kada Hrvatska šalje
u Bosnu Klementa Božića a Srbija Teofila Petranovića sa namjerom da
Bošnjačke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put
kao Hrvati i Srbi, što im je i uspjelo. Sa ovim činom nije samo
izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javili kontinuirana
nastojanja da se Bosna podijeli između
dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka
ili pripajanja Srbima i Hrvatima. Stvaranjem prve, druge i treće
Jugoslavije se daje smišljeno Bošnjacima naziv muslimani, da bi se
pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu običnu vjersku
skupinu. Uz sve to, naročito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali
Bošnjake sa nazivom Turčin, sto je donekle pokušao da opovrgne
Prof. Esad Cimić svojom doktorskom disertacijom na beogradskom
univerzitetu 1968 čija teza se zasnivala na naučnim dokazima da su
bas Srbi (pogotovo oni oko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih
naroda genetski najsličniji Turcima.
Na sreću i poslije svih bošnjackih
katastrofa, jos jednom je dokazano da nacionalno ime umire samo ako
taj narod nestane. Iako u najvećem iskušenju u svojoj historiji
skuplja se bošnjacka inteligencija i na Prvom Bošnjačkom Saboru 1992
godine u Sarajevu pod presjedavanjem velikog Bošnjaka Alije
Isakovica, vraćaju stoljetni naziv Bošnjaci.
Sa ovim je konačno završen trnovit put jednog nacionalnog imena
koji je uvijek živio unutar nas, otkinut nasilno u proslom stoljeću
i na čudesan način vraćen opet nama.
Dakle, mi smo Bošnjaci, srce i duša zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci
i Hercegovci, stoljetni čuvari naše jedine domovine Bosne i
Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni
Bosne, da nije Bosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god
u nju dode prvo hoće da bude amerikanac a tek onda ono sto je bio
prije.
U Bosnu stoljećima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj
od prije a radio na tome da mi Bošnjaci budemo ništa. |
|
|
|
|
|
 |
 |
 |
|
 |
| |
Na vazno pitanje, koje
se mora postaviti posebno danas - Ko su lojalni gradani Bosne
i Hercegovine?... prihvatljiv je samo jedan odgovor: Svi oni
koji je osjecaju svojom jedinom domovinom, ma gdje danas
zivjeli...
|
|
 |
 |
 |
|