novi

Li-bosnjaci


	Uvod Li-djamije Bosnjacka groblja Ilahije Zastita spomenika Mjesoviti brak Alija Izetbegovic Allahova moc Kura'n Livnograd Ahmetova sehara Blago pod kupolom Znameniti bosnjaci Islam vijesti Praznici Li-Imami Islam-brak Poznati BiH Bosnjaci TV-Islam


	Najveca je bozija kazna je izgubiti ponos: Li-bosnjaci Nikad ne zaboravite KO STE,STA STE,ODAKLE STE I KOME PRIPADATE..


	Onima koji ne shvataju,a ne stide se sto ne shvataju,i onima koji shvataju,a ne stide se sto vriste..

"Ja ne poznajem, ili ne poznajem dovoljno prošlost mog naroda. Ali znam sadašnjost tj. rezultat. Iz te sadašnjosti mogu da zaključim mnogo o onome šta joj je prethodilo."

Mesa Selimovic

"Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz.Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. . Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano meki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti." Mesa Selimovic

DESET GENOCIDA NAD MUSLIMANIMA BALKANA Kao sto je križarsko-inkvizitorska Evropa u periodu od nepuna dva stoljeća (1099-1291) vodila deset križarsko-pljačkaških ratova protiv svijeta, islama i muslimana, tako se nad muslimanima bivše Jugoslavije vrši, evo deseti genocid.

PRVI GENOCID, nad muslimanima dogada se 584 godine poslje prvog križarskog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo, kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličanstvo. Spiritus movens i osnovni agens svih ovih akcija bila je Crkva. Ona se pri tome vodila crkvenim dogmama extra ecclesiam nulla sallus- izvan Crkve nema spašenja i spašenje je samo unutar nje-, i extra ecclesiam nullus propheta- izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom. To je crkveno-religijsko opravdanje križarskih ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekrscanima. Kao i dva stoljeća ranije u Španiji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi na tlu Madarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo sesnaest godina krsćanske vasti (1683. - 1699.)nije mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga sto šezdeset godina, od 1526. Do 1683. Godine, dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirali i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih zemalja, u ime religije i ljubavi, dokraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko načelo cuius regio eius religio - čija država njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne Bog. O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevcki arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino podsjećaju razliciti toponimi i prezimena,( Hadžici, prezime Hodžić ). Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austija a da su žrtve bili muslimani Bosnjaci.

DRUGI GENOCID, nad muslimanima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana "israga poturica", kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na podrucju "Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega četiri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolička već pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svjedočanstva: prvo, "istraga peturica", ustvari genocid nad muslimanima se događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg hrišćanskog praznika, i drugo, taj dogadaj, "istraga peturica" je opjevao vladika - najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u Gorskom vijencu. On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najviše vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želje za pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče riječima "odža riče na Cetinju" i tvdnjom o isključivosti izmdu lune i krsta.

TREĆI GENOCID, nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz naroda" događa se na tlu Srbije izmedu 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Naime, od samog početka 19. stoljeća Srbija i Crna Gora su ekstreminacijom, progonom i ubistvima muslmana, željel stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu na muslimane konstantne i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeca. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima njoj se pridružuju historičari i političari, naravno uz pjesnike poput Njegoša.

CETVRTI GENOCID, nad muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hattiserifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih se podižu dva nova naselja - Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac i Orasje.

PETI GENOCID, nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, događa se na tlu Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niskim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svih tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkost činjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog kongresa, obavezala da će postivati slobodu vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljeprivredu zemlje i nanjelo joj veliku štetu, ipak je mržnja prema muslimanima bila veće i jače od svake koristi i interesa. U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, kao što se, prije nepuna dva stoljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva različita dušmanina, sa potpuno istim posljedicama događaju se u različitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina.

SESTI GENOCID, nad muslimanima poljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u početku svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali u toku okupacije, počeli iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada jos uvijk bila Turska vlast. Tako dolazi do populacije i radikalnog smanjenja muslimaske populacije u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su činili skoro 39% populacije Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovništu 1910. godine opao na svega 32%.

SEDMI GENOCID, nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad muslimanima Balkana prvnad muslimanima Sandžaka, zato što nije postojala vlast koja bi ih zaštitila.

OSMI GENOCID, nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili složeni posebno muslimani Sandžaka i istočne Hercegovine. Tako je u selu Šahovići, u Bjeljopoljskom srezu u Sandžaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca

DEVETI GENOCID, nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavica, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili 8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od četnickog, komšijskog, noža što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih deset genocida muslimani se nikako nisu oružijem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo očekivali da koljači i zlikovci kažu mi ćemo vam oprostiti što vas koljemo i u buduće ćemo vam se smilovati. To se nije nikada dogodilo i to je bila naša najveća iluzija, zabluda i samoobmana. I konačno,

DESETI GENOCID, najokrutniji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo čemu je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. On je najavljen od pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na očigled cijelog svijeta pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS) pod štafetnom palicom Evropske zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki način, učestvuje Srbja, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednički činile genocid nad muslimanima. Međutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome, desetom, genocid, po prvi puta, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima bore i suprostavljaju četnicima i ustasama, dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i uvažavaju.

Povijest islama Mustafa Spahić

Bosnjastvo:

Nama je Vjecnost usud

Nema veće dileme u Bošnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Šta smo mi prvo: Bosanci, Bošnjaci ili Muslimani. Zbunjenost onih manje upućenih u ovu problematiku dostiže nivo histerije u kojoj pokušavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta. U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slažu a to je da su Bošnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednom slažu.Ostalo ce doći na svoje ili ih neće biti, a onda džaba i pripadnost Evropi, kada znamo da su i Azari pripadali Evropi a sada ih više nema.

Od Ilira do Bošnjaka

Stoljećima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno prenošenje sa generacije na generaciju, Bošnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji žive istočno i zapadno od njega. Ono što se uspjelo sačuvati tako dug period od naših davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Veliko srpski i veliko hrvatski nacionalni lideri su nam dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijeće Hrvatskog naroda. Ne tako pogrdno na prvi pogled. Čak bi se reklo i tepanjem su nas oslovljavali. Ipak uz to zdušno tamanili. Čudo da smo ikako preživjeli deset srpskih genocida i hrvatsku bratsku stegu oko našeg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne Neretve dok se u nju rušio mostarski most.

Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo?

Jedno je sigurno, ne komšijama. Da njima pripadamo, zašto bi nas skraćivali za glave svakih tridesetak godina. Braća se ne ubijaju tako često. Bošnjaci pripadaju ponajviše sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bošnjačka historija je historija njegove jedine domovine. Bosna se po Bošnjacima poznavala a Bošnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci je ni kada nisu imali mnogo šanse da prežive. I tako stoljećima do današnjih dana. Napravimo u ovom momentu silna Bošnjačka i Bosnina stoljeća kratkim i dostupnim za one koji tragaju za odgovorima ko su i šta su.

Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali područje Bosne je počeo već tokom brončanog doba ( prije VII stoljeća p.n.e.). U željeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. već je izvršeno društveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najača ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, područje današnjeg Galsinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istočnu Bosnu, dolina Drine.

Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze čiji identitet je umnogome zadržao stare običaje i obogatio se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Južni Slaveni sa sobom. Već u tom periodu počinje da zaživljava Bosna kao država sa svojim društvenim staležima. U XI stoljeću se konačno većina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati ban Bosne, Borić, je teritorijalno zaokružio Bosansku državu. To je ujedno i početak nacionalnog imena Bošnjani koji su po vjeri bili bogumili.

U periodu od XI do XV stoljeća su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi, sve do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije da Bosnu pokatoliči po svaku cijenu. Međutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam.

Početak turske vladavine nad Bosnom je donio i konačno nacionalno ime Bošnjaci koji su bili Bošnjaci katolici-krsćani, Bošnjaci muslimani i Bošnjaci pravoslavci-rišćani.

Bošnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i Husein Kapetana Gradaščevića u carigradskoj tamnici noč prije nego su Turci presudili čuvenom Bošnjačkom kapetanu:

Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane.

Jesam Begler Beže, jer ste zulum činili po Bosni ; odgovara Husein kapetan.

A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane.

Nemam ništa ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na našu bošnjacku, imam, Begler Beže.

Sta bošnjacku, i u Bosni, nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti će.

Ima Bosne Begler Beže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, biće i poslije Vas.

Tragedija Bosne i njenog Bošnjačkog muslimanskog naroda u pravom smislu počinje prvim modernim popisom 1862 god. kada Hrvatska šalje u Bosnu Klementa Božića a Srbija Teofila Petranovića sa namjerom da Bošnjačke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, što im je i uspjelo. Sa ovim činom nije samo izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli između dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima. Stvaranjem prve, druge i treće Jugoslavije se daje smišljeno Bošnjacima naziv muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu običnu vjersku skupinu. Uz sve to, naročito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bošnjake sa nazivom Turčin, sto je donekle pokušao da opovrgne

Prof. Esad Cimić svojom doktorskom disertacijom na beogradskom univerzitetu 1968 čija teza se zasnivala na naučnim dokazima da su bas Srbi (pogotovo oni oko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih naroda genetski najsličniji Turcima.

Na sreću i poslije svih bošnjackih katastrofa, jos jednom je dokazano da nacionalno ime umire samo ako taj narod nestane. Iako u najvećem iskušenju u svojoj historiji skuplja se bošnjacka inteligencija i na Prvom Bošnjačkom Saboru 1992 godine u Sarajevu pod presjedavanjem velikog Bošnjaka Alije Isakovica, vraćaju stoljetni naziv Bošnjaci.

Sa ovim je konačno završen trnovit put jednog nacionalnog imena koji je uvijek živio unutar nas, otkinut nasilno u proslom stoljeću i na čudesan način vraćen opet nama.

Dakle, mi smo Bošnjaci, srce i duša zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci i Hercegovci, stoljetni čuvari naše jedine domovine Bosne i Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni Bosne, da nije Bosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god u nju dode prvo hoće da bude amerikanac a tek onda ono sto je bio prije.

U Bosnu stoljećima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj od prije a radio na tome da mi Bošnjaci budemo ništa.


	TV-BiH Radio-BiH Radio Kur'an Pisano Bosni Godine prevare Dzamije u BiH Islam novine Predavanja Ilmijja Medresa Ustav SDA Ambasada-BiH Knjiga gostiju E-mail Bosna Pedia Muslim. imena


	Islam zapovijeda muslimanu da bude iskren prema samom sebi i prema drugima. Ova zapovijed se često ponavlja u časnom Kur'anu i u govoru poslanika Muhammeda, neka je mir na njega. Islam zapovijeda muslimanu da kaže istinu čak i ako je to protiv njegovog interesa. Islam zapovijeda muslimanu da ne obmanjuje i ne vara druge ljude. Muslimanu je zapovjeđeno od Boga, tj. od Allaha, da bude iskren u svojim riječima i djelima, kako privatno tako i javno.


	Na vazno pitanje, koje se mora postaviti posebno danas - Ko su lojalni gradani Bosne i Hercegovine?... prihvatljiv je samo jedan odgovor: Svi oni koji je osjecaju svojom jedinom domovinom, ma gdje danas zivjeli...


	Bio je april hiljadu devet stotina devedeset druge dodjose neki smrdljivi jadni "ljudi"...? uzese nam sve sto bijese nase livade,kuce, fabrike i pruge govorise tada da u Bosni ima slobode,sunca i neba samo za neke "ljude"!?druge. Ubise tada dvije stotine hiljada nasih neduznih Bosnjaka sad je u Bosni i Hercegovini tuge puna skoro kuca svaka. I jos toliko osta teskih invalida neko je ostao bez ruku neko bez nogu a neko bez ocnoga vida. Dok ocevi i majke nase za scerima i sinovima svojim nepresusne i gorke suze liju dzelati smrdljivi do grla uprljani cistom Bosnjackom krvlju sad po pecinama se kriju. A bijahu jadni srpskijunaci nad nevinim i dobrim Bosnjanima nasim moram napisati ovo da se opet takvo zlo ne ponovi toga se najvse plasim. Pitaju me da li mrzis...? suvisno pitanje je to nikada ljude mrzio nisam al uvjek cu mrziti one sto cine nered i zlo. Kaze mi sin moj mali jeli babo, ko su ti delati evo pisem o njima sne kad porastes naucit ces i to sine moras znati da je od njihove krvnicke ruke dvijesta hiljada nevinih Bosnjaka dozivjelo teske smrtne muke. Nekom su zaklali brata i sestru nekom sina i scerku a nekom oca i majku. Zato te molim sine moj da nikad ne zaboravis prolivenu Bosnjacku krv,suze i znoj....!