|
Istaknuti Bosanci
 Kako
to Dr. Amir Ljubović,
u svojoj knjizi "Logička
djela Bošnjaka na Arapskom Jeziku," bilježi: "Daleke
1910. godine Safvet-beg Bašagić, naš prvi doktor
filozofije i islamistike, u svojoj doktorskoj
disertaciji pod naslovom Die Bosniaken und Hercegovcen
auf dem Gebiete der islamichen Literatur (kasnije u
djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,
Sarajevo, 1912) ukazuje na činjenicu nepoznavanja naše
baštine na orijentalnim jezicima, te da su 'bosansko-hercegovački
Muslimani zaboravili na svoje slavne djedove koji su im
u svoje vrijeme pronijeli ime po islamskom svijetu s
učenim i pjesničkim djelima.'"
Primjera radi, dosta malo se u domaćim krugovima zna o
bošnjačkim velikanima koji su svojim plodonosnim
životnim radom udarili temelje modernoj bošnjačkoj, ali
i svjetskoj misli.
Malo se zna o bošnjacima čija su imena zlatnim slovima
ukucana u okvire takvih naučnih polja, kao sto su
arapska filozofija, logika, lingvistika i druge naučne
oblasti, proučavane ne samo na Istoku, nego širom
svijeta. To mora da se promijeni, jer o bošnjacima
itekako ima dosta da se priča. O bošnjacima se u okviru
izučavanja znanstvenih oblasti može čuti i na vrhunskim
univerzitetima širom svijeta, primjerice u takvim
naučnim domenima kao što su logika, filozofija,
filolofija, teologija i lingvistika. Kada govorimo o
naučnim poljima logike, filozofije i drugih oblasti, ali
i bogate književnosti, bitno je napomenuti da su
Bošnjaci mnoga svoja djela pisali upravo na arapskom
jeziku iz razloga što je arapski bio službeni (prvi)
jezik Carstva; bosanski jezik se nalazio na trećem
mjestu. Isto tako, mnogi Bošnjaci su pohađali prestižne
obrazovne ustanove u sklopu Carstva u kojima su na
arapskom jeziku izučavali razne nauke.
Stoga osjećam potrebu da
svojim skromnim prilogom, a uz konzultaciju dostupne
literature i naučnih spisa omogućim da se o ovim
bošnjacima čuje i u našim domaćim bošnjačkim krugovima,
tj. na bosanskom jeziku. 
BAN BORIĆ
Prvi po imenu poznati bosanski ban Borić
spominje se u vremenu 1154-1164. Ban Borić je
vladao u doba kratkotrajne obnove bizantske moći
za vrijeme vladavine cara Manojla Komnena daleke
1143-1180 godine. Obnovivši bizantsku vlast na
većem dijelu Balkana, Komnen se neizbježno morao
sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora.
Tako se ban Borić javlja u vrijeme
ugarsko-bizantskih ratova, ali ne kao ugarski
vazal, nego kao samostalni gospodar cijele
Bosne. U ugarsko-bizantskom ratu, ban Borić se,
prema sačuvanim izvorima, "sa svojim četama
pridružio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada
Braničeva (danas selo u sjeveroistočnoj Srbiji).
Čim je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo,
ugarsko-bosanska vojska je digla opsadu. Ugarska
je vojska pošla prema Beogradu, a ban Borić sa
svojim četama uz rijeku Savu prema Drini,
odnosno prema svojoj zemlji Bosni. Kad je saznao
da se Borić nalazio među saveznicima peonskog
(ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen odmah je
odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni bana
Borića. Ako je bizantski car uputio protiv
Borića najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje
da je ovaj bošnjački vođa raspolagao sa
poštovanja dužnom silom.
O svemu tome opširno svjedoči
savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam
(Cinnamus). On bana Borića izričito naziva
saveznikom (simahos) ugarskog kralja, a njegovu
državu jasno razgraničava od okolnih zemalja.
Kinam izričito piše da je Borić skrenuo kod Save
prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja
Bosnu od ostale Srbije." Bosna nije, izričit je
Kinam, "potčinjena velikom županu Srba, nego
narod u njoj ima poseban način života i
upravljanja." Ban Borić se kasnije djelatno
upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog
prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan
(Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako što
mu je 1163 darovao prostrane posjede u
Slavoniji, koje je ban Borić napustio kada je
Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U
tom ratu Komnen je 1166-67 zagospodario
Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom,
koja se tada prvi i jedini put javila u
bizantskoj carskoj tituli.
KULIN
BAN
Veliki ban bosanski, vladao
je od 1180. do 1204. i stekao poštovanje velikog
vođe u bošnjačkoj historiji. Sačuvani fragmenti
svjedočenja o ban Kulinovoj vladavini govore o
24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski
prosperira. Kulin banov trgovački ugovor s
Dubrovnikom, čuvena povelja Kulina bana,
sklopljena 1189, poticala je dubrovačke trgovce
na eksploataciju bosanskih rudnika. Ovaj ugovor
je najstariji poznati državni dokument pisan na
narodnom jeziku. Ova povelja nedvosmisleno
pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja,
krajem XII stoljeća, na tlu Bosne postojala
državna sa svojom osobenom organizacijom vlasti
i određenim pravnim sistemom. Ugovorom se
uređuje jedna već uhodana praksa trgovačkog
prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Tri glavna
trgovačka centra u to doba bila su Vrhbosna,
Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali
Neretve, kod ušća rijeke Krupe. U doba Kulina
bana, Bosanska se država prostirala od Drine do
Grmeča, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i
Donjim Krajima oko Sane. Ban Kulin je vjerovatno
najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i
jedini je Bosanski vladar koji je ostao sačuvan
u savremenoj bošnjačkoj tradicionalnoj narodnoj
poslovici: "Od Kulina bana i dobrijeh dana."
Ban Kulin je, zajedno sa
familijom, i rodbinom, kao i ostali Bošnjaci
toga doba, bio pripadnik heretičkog učenja u
Bosni. O tome je papu Inocenta III 1199 godine
prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin
velikog raškog župana Stefana Nemanje. Razlog
iza Vukanovog čina je bio politički. Naime, do
srpske prijestolne krize došlo je kada se 1196
veliki župan Stefan Nemanja, protivno tadašnjem
redu naslijeđa, preskočivši najstarijeg sina
Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina
Stefana, koji ja kao zet bizantskog cara imao
političku prednost nad starijim bratom. Vukan je
od oca umjesto očekivanog prijestolja dobio na
upravu Zetu i Trebinje, sa titulom "velikog
kneza." Uvrijeđen i nezadovoljan, Vukan se
povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz
njegovu podršku nekoliko se godina borio za
prijestolje protiv mlađeg brata. U sklopu te
borbe treba gledati i Vukanovo pismo papi 1199 u
kojemu je iznio čitav niz optužbi protiv
plemenitog Bošnjaka, Kulina bana. Iza niza
vjerskih optužbi protiv Kulina bana i bosanskih
heretika, krili su se i konkretni politički
motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio
svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog
bana mogao doći sam Vukan, kao Emerikov saveznik
i pravovjernik koji priznaje papu i rimsku crkvu
kao pravu i jedinu. Time bi srpski knez Vukan
došao u posjedstvo Bosne.
I sam kralj Emerik je imao
negativan stav prema Kulinu banu, te se u jednom
pismu žalio papi da je ban Kulin upao u Srbiju i
odveo "neke kršćane" u ropstvo kao podanike
ugarske krune, te da prijeti da će i "preostali
dio zemlje uzeti." Jasno je da Kulin ban nije
bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od
svog prethodnika bana Borića, nije bio ni
politički povezan sa ugarskim kraljem. Nakon što
je 1202 pomogao Vukanu da zbaci Stefana, ugarski
kralj je smatrao da se može okrenuti Bosni i
dovesti je u svoju političku zavisnost. Da
zaobiđe mogući križarski rat, lukavi i oprezni
bošnjački vođa Kulin ban, odmah je pokazao volju
da u pogledu vjere prihvati sve što od njega
traži rimska kurija. Papa je početkom aprila
1203 godine poslao svog izaslanika u Bosni da
ukaže na bosansko navodno krivovjerje. Na
Bilinom polju (kod Zenice) održan je sabor sa
starješinama krstjana, banom Kulinom, njegovim
časnicima i brojnim bošnjacima. Papa je pod
prijetnjom križarskog rata i istrebljena
bošnjačkih heretika tražio da se Bošnjaci
odreknu svog heretičkog učenja i prakse. Time je
mudri Kulin ban potpisao akt o odbacivanju
heretičkog učenja u Bosni. Čin odricanja od
heretizma pokazao se samo kao Kulin banov
taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se
izbjegla opasnost križarskog rata protiv
bošnjačkih heretika. Treba imati u vidu da je
Sabor na Bilinom Polju održan u vrijeme IV.
križarskog rata 1202-1204 i mudri taktički
potezi Kulina bana spasili su Bosnu od križara.
Uslijed svih ovih prijetnji i vanjskih
pritisaka, bošnjački narod se ipak nije odrekao
svog vjerskog učenja.
BAN
MATEJ NINOSLAV
Razdoblje od početka XIII
stoljeća pa do dolaska na vlast bana Mateja
Ninoslava 1232 godine u Bosni je obilježeno
jačanjem i širenjem Crkve Bosanske i njenog
učenja, te naglim porastom moći i uticaja
bosanske vlastele. Pritisci papske kurije na
Bosnu, u cilju pokrštavanja Bošnjaka, ne gube na
svom intenzitetu jos od Sabora na Bilinu polju
gdje je papa tražio da se Kulin ban odrekne svog
učenja ili u protivnom da se suoči sa križarskim
ratom protiv Bosne i svog bošnjačkog naroda. Već
1233 godine papa upućuje u Bosnu novog papskog
izaslanika, kardinala Jakoba. On je tu na prvom
mjestu zatekao novog bana Mateja Ninoslava,
Bošnjaka porijeklom iz heretičke porodice,
kojega je vjerovatno i uz ugarski pritisak,
prisilio da prihvati katoličanstvo. Skupa sa
Ninoslavom na katoličku je vjeru prešao i njegov
rođak Prijezda. Ninoslav je dominikancima, koji
su kao misionari i inkvizitori ubrzo došli u
Bosnu da pokrste Bošnjake, bio prisiljen predati
i svoga sina kao taoca, čime je jamčio da neće
odstupiti od rimske crkve. Ban Matej Ninoslav je
1233 godine pisao papi Grguru XI da se njegova
vlastela ne pokorava, prema starom običaju,
njegovoj vrhovnoj vlasti, nego samostalno
upravlja povjerenim župama. Dok su njegovi
preci, žalio se ban Ninoslav, "po starom
običaju," povjeravali župe i sela kome su htjeli
i oduzimali ih prema vlastitom nahođenju i
potrebi, sada njemu, "koji je nedavno sa
heretičke prešao na katoličku vjeri i počeo da
goni heretike," držaoci posjeda "uskraćuju
poslušnost, krše stare običaje" i zadržavaju
posjede "protiv njegove volje."
Međutim, nakon izvještaja iz
Bosne da je i sam ban Matej Ninoslav ponovno
prišao hereticima i da je heretički pokret
zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju,
papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne
povede križarski rat. Papskom biskupu Ivanu
Teutoncu naloženo je da u Bosni propovijeda
"sveti rat" protiv bosanskih i slavonskih
heretika. Cijela križarska vojna povjerena je
hercegu Kolomanu, koji je dobio posebna
ovlaštenja. Ban Matej Ninoslav, suočen sa
napadom na Bosnu i mogućim istrebljenjem
Bošnjaka, nije oklijevao da se, bez obzira na
vjerska pitanja stavi na čelo otpora protiv Rima
i Ugarske. Križarski "sveti rat" protiv Bošnjaka
i njihovog vjerskog učenja počeo je 1235 i sa
prekidima trajao tri godine. Kolomanova vojska
upsjela je uz mnogo prolivene krvi proći kroz
Bosnu i Humsku zemlju. Kada se 1237/38 sa
plijenom povukla iz Bosne, stvari su u Bosni
opet krenule svojim uobičajenim tokom. Cilj
istrebljenja heretizma kod Bošnjaka ipak nije
uspio. Nadasve, imao je kontra-efekat, jer je na
čelu otpora sa banom Matejom Ninoslavom ujedinio
u otporu sve strukture bosanske države,
uključujući tu i domaću crkvu, vlastelu,
seljaštvo i vladara. Nakon odbrane zemlje od
križara, ban Matej Ninoslav je proljeća 1240
zaključio ugovor sa Dubrovnikom o trgovini i
prijateljstvu. Ban Ninoslav se obavezao ugovorom
da će braniti Dubrovnik ako bi zaratio sa raškim
kraljem. Sve to pokazuje da je bez obzira na tek
izdržani križarski rat, vojna snaga bana bila
značajna, a njegova vlast čvrsta i postojana.
Ban Matej Ninoslav je 1243/44 sa jačom vojskom
otišao u Split i pomogao u ratu protiv Trogira
koji je bio odan Ninoslavovom političkom
protivniku, ugarsko-hrvatskom kralju Beli IV.
Već 1244 kralj Bela IV. poveo je kazneni pohod
protiv bana i prisilio ga da oda svoju lojalnost
ugarskom kralju i prizna bosanskoj biskupiji
prava i povlastice na ranije datim posjedima
(radi se o posjedima koji su dodijeljeni
katoličkoj biskupiji u Bosni poslije Sabora na
Bilinu Polju). Posljednje spominjanje bana
Mateja Ninoslava potiče iz 1249 kada je opet u
punoj snazi obnovio svoj raniji trgovački ugovor
sa Dubrovnikom.
TVRTKO
KOTROMANIĆ I
Bosanski ban i prvi bosanski
kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. Za
druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je
uistinu bila najveća i najmoćnija država na
Balkanu i među južnim slavenima. Jedini dio
današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo
kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu
gdje se danas nalazi grad Bihać, sto je tada
pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. U vrijeme
Tvrtkove vladavine primjetna je politička
stabilnost, značajan kulturni i duhovni
napredak. Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog
bosanskog kralja u mjestu Mili (današnji
Arnautovici) nadomak Visokog. S Tvrtkom u
bosansku heraldiku ulazi anžuvinski ljiljan -
istinski simbol bošnjaštva i snažne bosanske
države. Da bi uzdrmao bosansku državu, ugarski
kralj Ludovik je nakon skoro stogodišnjeg
zatišja pokrenuo pitanje bosanskih heretika,
zahtijevajući njihov progon, posebno u oblasti
Usore. Stoga je Ludovik 1363 otpremio na Bosnu
dvije kižarske vojske. Međutim, veliki bošnjački
vođa - Tvrtko Kotromanić I - do nogu potukao
obje Ludovikove vojske - jednu pod gradom
Sokolom na Plivi kod Jajca, a drugu kod
Srebrenika. Već 1366 dio bošnjačke vlastele se
pobunjuje protiv Tvrtka (navodno zbog sirenja
katolicizma) i kralj biva prisiljen da potraži
pomoć upravo na Ludovikovom dvoru. Punu vlast u
Bosni Tvrtko ponovno učvršćuje 1369 godine i u
sljedećih dvadeset godina načinjava od Bosne
najveću i najmoćniju državu na Balkanu. Nakon
što je ponovno zagospodario cijelom Bosnom,
Tvrtko I Kotromanić je svoj prvi veliki
vanjskopolitički uspjeh postigao na istoku, gdje
su mu to omogućavale prilike nastale raspadanjem
nekadašnje Dušanove države. Tvrtko I je, u cilju
proširenja Bosne, stupio u savez sa knezom
Lazarem, te 1373 godine skršio svog prvog
istočnog susjeda, Nikolu Altomanovića. Poslije
podjele Altomanovićevih posjeda, u granice
Bosanske države kralj Tvrtko Kotromanić I je
uključio Gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te
srednjim i donjim Polimljem. Ubrzo potom Tvrtko
je zauzeo primorske župe Trebinje, Konavle i
Dračevicu, čime je granicu Bosne pomjerio do
Boke Kotorske. Podjelom posjeda Nikole
Altomanovića, u sastav Bosne je ušao i današnji
Sandžak. Uspješnim osvajačkim pohodima, Tvrtku
Kotromaniću je zakonito pripao i "dvogubi
vijenac" - dvostruka kraljevstka kruna Bosne i
Srbije. U manastiru Mileševo kod Prijepolja,
Tvrtko I se vjerovatno oktobra 1377 godine
okrunio za kralja "Srbljem i Bosne i Primorju i
Zapadnim Stranam" te počeo "s Bogom kraljevati."
Istovremeno je svom narodnom imenu, čisto iz
državnopravnih razloga, dodao i ime "Stefan",
koje su simbolično nosili svi srpski vladari, pa
tako i dvostruki vladar Bosne i Srbije. Ime
Stefan je značilo "vjenčani," (onaj koji je
krunisan). To je i u Bosni postalo tradicijom,
pa su ga poslije Tvrtka I svom imenu dodavali
svi bosanski kraljevi. Tvrtko se krunisao u
Mileševu jer je htjeo da ojača svoj uticaj i na
tamošnje Srblje.
Bošnjački katolik, gospodar
heretičke Bosne, čiju je crkvu odlučno branio,
jednako kao što je štitio katolike i
pravoslavne, koji su se teritorijalnim širenjem
bosanske države našli u njenim granicama, Tvrtko
I je po religijskim i političkim stavovima bio
daleko od polusvetačkih likova i manastirske
tame pravoslavnih srpskih vladara. Kao držač
dvostruke krune, Tvrtko I je bio daleko od
pomisli da obnavlja staru srpsku državu. Tvrtko
I je 1382 utemeljio grad Novi (Sveti Stefan), na
ulazu u Bokokotorski zaljev, a već sljedeće
godine podigao je grad Brštenik (Sveti Mihajlo)
kod Opuzena kao osnovu za izgradnju
brodogradilišta i razvoj bosanske flote. Poslije
dužeg otpora kralju Tvrtku su se 1390 predali
sljedeći gradovi: Split, Trogir i Šibenik, sa
otocima Brač, Korčula i Hvar. Pri kraju Tvrtkove
vladavine, na istočnim granicama Bosne već se
pojavljuju Turci-Osmanlije, koji polahko upadaju
i u samu Bosnu. Prva provala Turaka u Bosnu
uknjižena je u jesen 1386, kada je jedan njihov
manji odred uspio prodrijeti sve do doline
Neretve, gdje su zaustavljeni od strane bosanske
vojske pod zapovjedništvom Tvrtkovog vojvode
Vlatka Vukovića. 27. VIII. 1388 Bosanska vojska
je porazila Turske osvajače i kod Bileće. Do
odlučujuće bitke dolazi 28. VI. 1389. na Kosovu,
gdje je bosanski vojvoda Vlatko Vuković
predvodio bosansku pomoćnu vojsku. Tvrtko je u
pismima Trogiru i Firenci, augusta 1389,
Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju
pobjedu. Kralj Tvrtko Kotromanić I umire 1391
godine.
GERZ
ELJAZ (ĐERZELIJA)
Gerz Eljaz, rodom iz Janje
kod Bijeljine, je bošnjački narodni heroj, koji
je poginuo u ofanzivi koju je veliki bošnjački
vojskovođa Hadum Jakub-paša poduzeo protiv
Hrvata 1491 godine. U zasjedi gine Gerz Eljaz
Đerzelija koji je u narodnoj pjesmi proslavljeni
bošnjački junak. Čuveni bošnjački historičar,
Ibrahim Alajbegović-Pečevija (1570-1650), piše u
svojoj hronici Tarih-i Pečevi, da je ban
Derenčin odsječenu Đerzelezovu glavu poklonio
ugarskom kralju, a ovaj je ukopao na Budimskom
Brdu (od tada prozvanom Gerzelez Brdo). Đerzelez
je igrao važnu ulogu u odbrani Sarajeva 1480
godine u vrijeme opsade Vuka Jajčanina
(Grgurovića). Prije Krbavske bitke 1495, u kojoj
su Bošnjaci totalno potukli čitavu hrvatsku
vojsku, Đerzelez je bio Jajački ban. Neki izvori
smatraju da je Đerzelez preživio Krbavsku bitku
i poginuo u blizini Sokol-grada (kod
Varcar-Vakufa) u novom sukobu sa banom
Derenčinom, koji je povremeno uznemiravao
Osmanski teritorij. I sam sultan se divio
Đerzelezu. U jednoj verziji pjesme, vezir
Ćuprilić je predstavlio Đerzeleza pjesničkim
riječima, od kojih su sultanu od radosti suze na
oči izbile, pa je uzviknuo: "Šućur Bogu i
današnjem danu, kad ja imam ovakvih junaka!" U
Gerzovu kod Sokola (Varcar-Vakufa) nalazi se
Turbe Đerzelez Alije, kod kojeg se svakog 2
augusta na Aliđun (Alijin dan) održava narodno
veselje. Ispod Hadži-Sinanove Tekije nalazi se
velika čardaklija koju narod zove Đerzelezova
Kula. Na Debelom Brdu u predjelu Soukbunara
ispod Trebevića nalaze se otisci kopita
Đerzelezovog dorata. Na lokalitetu Velika Drveta
na Alipašinom mostu, na jednom od najstarijih
bošnjačkih mezarja u Bosni, ukopana je Đerzelova
sestra Ajka.
HADUM
JAKUB-PAŠA
Stolovao je kao princ
namjesnik u Amasiji, a 1490 godine Bajezit II ga
postavlja za bosanskog sandžak-bega. U ljeto
1493, sa 8000 vojnika, Jakub-paša kreće u vojni
pohod prema sjeverozapadu. Prolazi kroz Jajce i
nastavlja pohod preko Une i Kupe i stiže sve do
Celja, Ptuja, i Donje Štajerske. Kod Zagreba
udara na jug, preko Modruša ka Udbini. Kod
Prijevoja Sadbar put mu je bio zakrčen kamenjem
i drvećem, te biva opkoljen hrvatima pod
vodstvom bana Emerika Derenčanina. Ban
Derenčanin u zamjernu za slobodan put traži da
Jakub-paša sa svojom vojskom oslobodi sve
kršćanske zarobljenike i preda sav plijen.
Jakub-paša predlaže otkupninu za siguran
prijelaz, ali do dogovora nije došlo i
Jakub-paša sječe čitavu šumu i prokrčuje put do
klanca. Ban Derenčanin nameće Jakub-paši bitku
na otvorenom polju. Jakub-paša kreće u napad
9.IX.1493. Hrvatska vojska se spušta u ravnicu
ispod Udbine, gdje se dvije vojske susreću.
Hrvatska vojska biva opkoljena i u potpunosti
razbijena sa svim zapovjednicima zarobljenim.
Poslije ove pobjede, Jakub-paša zaslužno postaje
rumelijski beglerbeg. U slavu pobjede nad
hrvatima Jakub-paša je spjevao Fahriju
(hvalospev). Jakub-paša izvještava sultana
Bajezita II da je na bojištu palo 9000, a
zarobljeno 11000 hrvatskih plemića. Krbavska
bitka je značila "pravi rasap kraljevstva
hrvatskog" i otvaranje kapije prodora prema
srednoj Europi. Neposredno nakon Krbavske bitke,
ban Vlatković se na Budimskom dvoru hvalio da će
Jakub-pašu živa uhvatiti i otpremiti kralju na
dvor. Čuvši ovo Jakub-paša mu u epskom stihu
upućuje poslanicu: "Evo mene, hodi i ti amo, na
mejdanu da se ogledamo, ko se hvali spremiću ga
živa, što s' u rupu ko lisica skriva, nek se
horoz junačinom gradi, pred sokolom on je jadnik
mladi!"
GAZI
HUSREV-BEG
Bošnjak po očevom porijeklu i
vlastitom duhovnom opredjeljenju. Kao bosanski
sandžak-beg osvaja Knin i Skradin, a krajem 1523
i Ostrovicu. Opsjeda sa bošnjacima i Jajce 1525.
Imenovan je odlukom carskog divana 15.IX.1521 na
čelo bosanskog sandžak-bega. Prije toga, Gazi
Husrev-begov ćehaja Murat-beg Tardić zauzima
Jajce, nakon čega pada i Banja Luka, i
pogranični gradovi sa tvrđavama Greben, Sokol,
Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Kamatin,
Bočac, Udbina, Vrana, Modruč i Požega. Sve ove
gradove zauzeli su Bošnjaci sa Gazi Husrev-begom
na čelu. Na kopnu kod Nadina u Dalmaciji, Gazi
Husrev-beg je potukao Mlečane, a zatim opsjednuo
Zadar, te robeći i paleći prokrstatio čitavom
mletačkom Dalmacijom. S druge strane, Gazi
Husrev-beg se istaknuo kao čuveni graditelj
Sarajeva, u kojemu je izgradio najvece i
najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi
Husrev-begovu dzamiju, Gazi Husrev-begovu
džamiju, medresu, biblioteku, bezistan, hanikah
(za izučavanje mistične filozofije), hamam,
tašlihan, sahat-kula, Morića han, prvu bolnicu,
i dr., a Sarajevo transformisao u bogati i
veliki grad (šeher) poznat širom Europe i
prostranog Osmanskog Carstva. Za svoju zadužbinu
Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na
teritoriji današnje Grčke, čitava sela i
zemljišta u okolini Sereza, zatim širom Bosne, u
okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Ključa,
Tešnja... U gotovini je uvakufio ogromne sume u
zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg je stanovao u
Čurčića mahali, u kući odakle se pružao
živopisan pogled na njegove zadužbine. Godine
1541 Gazi Husrev-beg gubi život u bitci protiv
pobunjenih Kuča na teritoriji današnje Crne
Gore. Po uobičajenom osmanskom postupku, utroba
Gazi Husrev-bega je bila izvađena i zakopana na
mjestu pogibije, a tijelo prenešeno u Sarajevo i
sahranjeno u turbetu u haremu njegove prelijepe
džamije. Po mjestu gdje je zakopana Gazi
Husrev-begova unutrica, čitav kraj je prozvan
Drobnjak / Drobnjaci. Gazi Husrev-beg je ukopan
u haremu njegove džamije, pored koga je i turbe
njegovog oslobođenog roba i prvog mutevelije
njegovog vakufa Murat-bega Tardića. Iznad vrata
na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome
piše: "Neka svaki dan milost Božija i blagoslov
na njeg pada." Okolo njegovih zadužbina nastala
je posebna Husrevbegova mahala.
MURAT-BEG TARDIĆ
Bošnjački vojskovođa
Murat-beg Tardić je ćehaja Bošnjačkog vojskovođe
Jakub-paše koji je u Krbavskoj bitci 1493 do
nogu potukao hrvatsku vojsku. Kako su kliški
uskoci uznemiravali Bosansku Krajinu, to se 1536
bosanska vojska koju je predvodio Murat -beg
Tardić stalno nalazila oko Klisa. U blizini
Sinja, Murat-beg Tardić podiže dvije utvrde,
kako bi presjekao dovod hrane i drugog
materijala nepristupačnom Klisu. U pomoc
opkoljenom Klisu 1537 pristiže hrvatska vojska
pod zapovjedništvom Petra Kružića. Murat-beg
Tardić ga presreće kod Solina, gdje ga je i
potukao. Nakon toga, 12.III.1537. Bošnjaci
zauzimaju Klis. Svojom vojnom zaslugom,
Murat-beg postaje upravnik Kliškog Sandžaka sa
titulom bega.
MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ
Jedan od najvećih svjetskih
vojskovođa, već istaknut u ratovima sa Ugarskom
i Austrijom (1526-1533), u vrijeme sultana
Sulejmana I Veličansvenog, Mehmed-paša Sokolović
obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Već
1543 bio je zapovjednik dvorske straže
(kapidžibaša), a 1546 biva unaprijeđen u
kapundan-pašu. Za dalje ratne zasluge, posebno
na istoku i u perzijskoj vojni, ovaj plemeniti
Bošnjak dobiva polozaj trećeg vezira 1555.
Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put
Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva
- 28.VI.1565 godine Mehmed-paša biva unaprijeđen
na položaj prvog činovnika Carstva. Nakon
pogibije Sulejmana Veličanstvenog pod
opsjednutim Sigetom 6.IX.1566, janjičari na
juriš zauzimaju Siget tri dana kasnije. Pune tri
sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj
se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša
je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim
rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je - u
sklopu Carstva - jedan od najsnažnijih svjetskih
vladara. Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom
Mehmed-paše Sokolovića, hrvatski ban Nikola
Zrinski živ je zarobljen i odmah pogubljen.
Njegovu odrubljenu glavu Mehmed paša Sokolović
šalje svom nećaku, Gulabi-agi, budimskom
namjesniku sa zadatkom da je proslijedi do Beča
na ugarski carski dvor. Mehmed-paša je u
međuvremenu, a uz pomoć carskog štitonoše Džafer
bega i tajnog pisara Feriduna, pune tri sedmice
krio od vojske i ostalih carskih
dostojanstvenika smrt Sulejmana Veličanstvenog.
Mehmed paša je podizao brojne
zadužbine i vakufe širom Carstva, a u svome
rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je
prelijepu džamiju. Podigao je tri do pet mostova
na prostoru Bosne, a to su ćuprija na Drini u
Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov
most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu, i
Kozju Ćupriju u Sarajevu. Nema podataka da je
Mehmed paša Sokolović gradio kršćanske objekte
po Bosni. Međutim, vjerovatno je uticao na
odluku osmanske države na obnovi Pećke
Petrijaršije 1557, na čije je mjesto doveden
Makarije koji je u srpskoj historiografiji
pogrešno smatran za Mehmed pašinog brata.
Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća, sigurno
nije bio bez uticaja prilikom donošenja odluke
da se obnovi srpska patrijaršija, ali to ne
treba vezivati ni za kakva osjećanja niti
sentimentalna sjećanja, nego isključivo za
procjenu osmanskih državnih interesa. Pročitajte
detaljnije...
RUSTEM-PAŠA OPUKOVIĆ
Sultan Sulejman je Rustem
pašu držao "razboritim, punim vrlina i veselog
duha." Nakon službe na dvoru, postaje beglerbeg
u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraća
kao četvrti vezir Porte. Ženi se sa omiljenom
Sultanovom kćerkom, bogatoj i prelijepoj
Mihrimah (Sunčani mjesec). Već u proljece 1541,
ovaj Bošnjak biva postavljen na mjesto drugog
vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu
učestvuje u devetom velikom Sulejmanovom
osvajačkom pohodu, čiji je cilj bio zauzimanje
Budima. Glavna bitka za Budim vodi se
21.VIII.1541. godine u kojoj su Bošnjaci,
predvođeni tadašnjim bosanskim sandžakom
Ulama-begom, porazili i rastjerali čete
Ferdinanda Habsburškog. Nakon sto su Bošnjaci
razbili opsadu Budima, janjičari su se u grad
miroljubivo ušuljali i odmah putem telala
objavili stanovnicima garanciju sigurnosti
života i imovine, pod uvjetom da dobrovoljno
predaju oružje i mirno prime janjičare. O
događajima oko Budima, Rustem-paša je igrao
značajnu ulogu kao diplomata i pregovarač oko
mirne predaje grada. Na položaj velikog vezira
dolazi 1544, ali ubrzo biva okrivljen za smrt
sultan-zade (princa) Mustafe, te pada u
Sultanovu nemilost, pa mu je oduzet državni
pecat. Međutim, vješta i moćna Roksalena,
uspjela je 1555 vratiti svog zeta na položaj
velikog vezira koji je držao sve do smrti 1561.
Za vrijeme svog života, Rustem-paša je stekao
ogroman imetak koji je kao vakif trošio za
podizanje brojnih zadužbina. Samo u Istanbulu je
sagradio džamiju, medresu, karavan-saraj, hamam,
i kutubhanu (biblioteku). U Sarajevu je podigao
čuveni Brusa-bezistan, han i most preko
Željeznice na Ilidži i druge objekte.
HASAN
KAFIJA PRUŠČAK
Hasan Kafija Pruščak je bio
jedan od najplodonosnijih bošnjačkih skolara i
jedan od najvećih bošnjačkih mislioca. Puno ime
mu je bilo: Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b.
Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je
njegovo književno ime, az-Zibi (lokalitet u
neposrednoj blizini današnjeg Bugojna),
al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi
(Bošnjak) predstavlja oznaku njegove etničke
pripadnosti. Rođen je 1544. godine u Pruscu,
nedaleko od Donjeg Vakufa. Studirao je u
Instanbulu punih 9 godina, a 1583 je imenovan za
kadiju prusačkog kadiluka. Dr. Amir Ljubović
navodi da je Hasan Kafija Pruščak "napisao,
koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz
različitih znanstvenih oblasti i vjerskih
disciplina, a predmet njegovog posebnog
interesovanja su bili politika, filologija,
pravo, spekulativna teologiija i logika."
Napisao je poznato djelo Zrcalo za Prinčeve -
pomodnu raspravu o vlasti, kao i popis
bošnjačkih učenih autora. Iz oblasti logike,
Pruščak je napisao dva, svjetski priznata i
veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz
Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz
Logike (stručno obrađen komentar na prvo djelo).
Prvo djelo, Kafijin Kompendijum iz Logike,
nastalo je 1580. godine, a drugo djelo, Komentar
Kafijina Kompendijuma iz Logike, nastalo je
1583. godine.
U svom prvom naučnom djelu iz
logike, Hasan Kafija Pruščak je logičku
problematiku razvrstao u sljedeće kategorije:
(1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi -
pet univerzalija, (3) O ciljevima predodžbi -
interpretativni govor, (4) O ishodištima tvrdnji
- sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam.
Petu kategoriju je podijelio na 4
sub-kategorije: (a) Apodiktika, (b) Dijalektika,
(c) Retorika, (d) Poetika, i (e) Sofistika. U
komentaru na svoje drugo logičko djelo, uz Uvod
- komentar dijeli na tri logička poglavlja: (1)
O riječima, (2) O ishodištima predodžbi - pet
univerzalija, i (3) O ciljevima predodžbi -
interpretativni govor. Jedno od njegovih
najpoznatijih djela iz apologetike je 'Dženetske
Bašče - O Temeljima Vjerovanja.'
U svom stručnom naučnom
stvaralaštvu, Hasan Kafija Pruščak je isto tako
napisao više djela i brošura iz akaida u kojima
pojašnjava osnovne postavke akide ehli sunneta
vel džema'ata. Ta djela su, pojašnjava Dr.
Zuhdija Adilović, odigrala veliku ulogu u
osvjesćivanju muslimana u tadašnjoj Bosni i
susjednim predjelima. Dr. Adilović ističe da je
jedno od najznačajnihih djela Hasana Kafije
"Svjetlo Istinske Spoznaje o Temeljima
Vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu
poslanicu iz akide čuvenog imama Tahavija."
Nadalje, Dr. Adilović ističe da "s obzirom da je
Hasan Kafi živio u periodu početka dekadence
Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi
tadašnjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge
za njegovo prevazilaženje, tvrdeći da je polazna
tačka u renesansi i napretku ispravno i čvrsto
vjerovanje, smatram da mi danas možemo mnogo
naučiti iz tog vrijednog djela i prepoznati
greške u shvatanju glavnih temelja islamskog
vjerovanja." Upravo je Hasan Kafija Pruščak taj
koji je predskazao propast Osmanske Carevine
upravo zbog toga što se tadašnja carska elita
odala razvratu.
MUHAMED SIN MUSE ALLAMEK (MUSIĆ)
Muhamed Musić je u starijim
izvorima poznatiji pod nazivom Allamek
(Sveznalica), a u novijim izvorima pod imenom
Musić uz etničku doznaku al-Bosnawi (Bošnjak) i
as-Sarayi (Sarajlija). Muhamed Musić je rođen
1595. godine u Sarajevu, gdje završava Gazi
Husrev-begovu medresu. U Sarajevu je bio jedan
od najpoznatijih bošnjačkih filologa. U
Istanbulu se školuje na tada jednom od
najpriznatijih sveučilista u svijetu - čuvenom
Sahn- i Semanu, koji završava 1616 godine.
Izvrsnu životnu karijeru provodi kao Profesor,
Sudija, i Pisac. 1626 godine piše komentar djela
ar-Risala aš'samsiyya i glose iz gramatike. Dr.
Amir Ljubović navodi da je Muhamed Musić držao i
"predavanja iz logike prema vlastitom djelu."
Već 1627 godine počeo je da pise glosu uz
komentar jednog poglavlja Kur'ana a.s. Od 1629
godine predavao je na dvije škole, a 1633 - kao
visoko cijenjeni skolar - biva imenovan za
profesora čuvenog sveučilista Sahn-i Semana.
Pisao je djela i oblasti gramatike (sintakse,
stilistike, i retorike). Godine 1634/5 biva
imenovan za vrhovnog sudiju u Siriji (Halep),
gdje je isto tako nastavio da radi kao ugledni
profesor. Posljednje dane svog života, po
naređenju Mustafa-paše Silahdara, Muhamed Musić
provodi u izolaciji (čuvena tvrđava Rumeli
Hisan, blizu Istanbula). Naime, Mustafa-paša
Sildahar se bojao da Muhamed Musić nebi
obavijestio nadležne o zlodjelima i nasilju koje
je Mustafa-paša Sildahar vršio u Siriji. Unatoč
izolaciji, Musić dobiva jedno od najviših
priznanja - postaje Carigradski Kadija 1636.
Umro je iste godine u Rumeli Hisaru gdje je i
sahranjen. Njegovo poznato djelo Glosa uz Mulla
Dzamijev komentar arapske gramatike 'al-Kafija'
stampano je 1890 godine u Istanbulu; sva ostala
djela su sačuvana u prijepisima. Nadalje se
proslavio u pisanju djela iz logike, prava,
egzegeze Kur'ana a.s. i dogmatike.
Dr. Amir Ljubović kaže da je
Musićevo osnovno polazište bilo "da se kod
razmatranja bilo kojeg znanstvenog problema, pa
i u dogmatici, ne smije prihvatiti kao neosporno
tačno neko rješenje samo zbog toga sto je
odgovor već dao neki autoritet, pa ma ko on
bio." Na području logike, najpoznatije mu je
djelo Komentar 'Sunčanog Traktata' (djelo
završeno 1626). Djelo je podijeljeno na: (1)
Uvod i dvije rasprave - (a) O suštini logike i
(b) O predmetu logike, (2) Prvi Članak: O
pojedinačnim pojmovima - (a) O riječima, (b) O
značenjima, (c) O univerzalijama i
partikularijama i (d) o definicijama, (3) Drugi
Članak - sa Uvodom o Definiciji Suda i (a) o
kategoričkom sudu, (b) o kondicionalnim
sudovima, i (3) o pravilima suda (neposrednim
formama zaključivanja), (4) Treći Članak - O
Silogizmu - (a) Definicija, njeni dijelovi i
figure, (b) O izmješanim silogizmima (modalnim),
(c) O povezanom silogizmu, (d) O razdvojenom
silogizmu, i (e) Dopune o silogizmu, te (5)
Zaključak - sa dvije rasprave (a) O sadržajima
silogizama, i (b) O dijelovima znanosti.
JUSUF
LIVNJAK (SIN MUHAMEDA)
Nedvojbeno je najstariji
bošnjački pjesnik alhamijado književnosti u
Bosni. Uz Muhameda Hevaiju Uskufija, svrstava se
i u pisce i na bosanskom jeziku iz tog vremena.
Za sebe kaže: "Ja, griješni siromah, Jusuf, sin
Muhamedov, rođen sam u kasabi Livno, gdje sam
odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije."
Poznat je kao čuveni bošnjački putopisac.
Sastavio je - do sada - najstariji poznati
putopis sa prostora Bosne u Meku i Medinu koji
datira iz 1615 godine. Njegova životna želja je
bila da posjeti sveta mjesta i mezarja islamskih
svetitelja. U svom čuvenom putopisu je u
opširnim detaljima opisao sve moguće lokalitete
kroz koje je proputovao, od Bosne, pa sve do
svetih mjesta u Arabiji, i nazad. Put je trajao
oko godinu dana, a cijelim putem Hadži Jusuf
Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno
zapisivao svaki detalj svoga puta, uključujući
manje i veće gradove i mjesta, sela i zaseoke,
čak i konake u kojima je odsjedao i koja je
vidio.Kada je stigao u Carigrad napisao je da
nema ni riječi ni pera koji može opisati ovaj
prelijepi grad (Istanbul), a pri dolasku u Meku
i Medinu od ushićenja je propjevao, pa opisao
Harem-i Šerif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u
prelijepim stihovima.
MUHAMED HEVAIA USKUFI
Muhamed Hevaija Uskufi rođen
je 1601 u Dobrinji kod Tuzle. Prvi je do sada,
uz Hadži Jusufa Livnjaka, bošnjački pjesnik koji
je pjevao na narodnom jeziku, koji je sa ponosom
nazivao bosanski. Tako počinje i jednu pjesmu
"Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju
dobrotelji, prijatelji znani..." Obrazovanje
stiče u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj
službi. Stil pisanja podsjeća na jezik stečaka.
Napisao je prvi rječnik bosanskog jezika - Potur
Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije
prvog srpskog rječnika. Prvi rječnik bosanskog
jezika je napisan na arabici. Postoje četiri
sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih
se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci
u Uppsalli (Švedska). Zahvaljujući Muhamedu
Hevaiji, Bošnjaci mogu slobodno da se ponose
svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rječnik
bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i
najstarijih na Balkanskim prostorima. Što se
tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija
Uskufi udario snažne temelje pisanjem prvog
rječnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje
modernog Britanskog historičara Noel-a Malcom-a
na ovu temu, koji kaže: "Kako je bosanski jezik
bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo
čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan
na tom jeziku." Jedan bosanski pisac iz 18
stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki
Bešeskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i
zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je
da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato
što ima 45 riječi za glagol ići." Čak je 1601
godine Marvo Orbini zapisao da "od svih naroda
koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i
najelegantniji jezik i diče se činjenicom da
jedini oni dan-danas paze na čistoću slavenskog
jezika." Prvi poznati, sačuvani, i do sada,
otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u
jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz
davne 1436 godine.
MUSTAFA EJUBOVIĆ ŠEJH JUJO
Mustafa Ejubović spada u
vrstu najistaknutijih bošnjačkih pisaca na
arapskom jeziku. Njegovo puno ime je Mustafa
Yuyo b.Yusuf b. Murad Ayyubi-zade al-Mostari
al-Bosnawi. Rođen je 1561 godine u Mostaru, a
1677 godine odlazi na školovanje u Istanbul, na
čuveno sveučilište Sahn-i Seman, i nakon četiri
godine ga završava. Kako Dr. Amir Ljubović
navodi, Ejubovićevi biografi bilježe kako je
"Šejh Jujo dobro uviđao slabost, učmalost i
težinu stare skolastičke metode nastave u
medresama, pa je svojim metodom predavanja i
svojim udžbenicima pokušao da krči nove puteve u
metodici nastave." U Istanbulu je napisao
desetak djela, te većii broj spisa iz gotovo
svih oblasti. Napisao je i 27 kraćih i dužih
rasprava, među kojima su najbrojniji naučni
radovi iz logike i disputacije (13 djela), prava
(6 djela). Dodatno je napisao rad iz perzijske
leksikografije i metrike, dva djela iz
dogmatike, te sastavio zbirku vazova.
Pretpostavlja se, prema broju sačuvanih spisa,
da je napisao preko 60 naučnih djela. Od 1692
postaje Mostarski muftija. Vrijeme provedeno u
Mostaru koristi za angažiranje u prosvjeti,
predavanje, pisanje udžbenika i drugih
aktivnosti. Umire u Mostaru 16. Jula 1707
godine. U Predgovoru djela Komentar 'Obuke iz
Logike i Apologetike' bilježi da se dugo bavio
ovim dvjema disciplinama i iz tih područja
napisao izvjestan broj korisnih, manjih i većih,
radova. Dr. Amir Ljubović navodi da je Šejh Jujo
"bio zaokupljen pitanjima iz logike koja su se
nužno vezivala za dijalektiku, tkz. nauku o
pojmovima, zatim za sintaksu, stilistiku i
retoriku."
Njegovo prvo djelo Komentar
'Esirijevog Traktata iz Logike' tj. Komentar
'Isagoge' nastalo je 1682 godine. Nakon
predgovora, ovo djelo je podijeljeno na devet
poglavlja: (1) Isagoga (rasprave o riječima,
značenjima riječi, odnosu između riječi i ideja,
zatim o pojmovima i o pet univerzalija - vrsta,
rod, razlika, svojstvenost i akcidencija), (2) O
interpretativnom govoru (o pravilima formiranja
definicije i deskripcije), (3) O sudovima, (4) O
silogizmu, (5) Apodiktika, (6) Dijalektika, (7)
Retorika, (8) Poetika, i (9) Sofistika. Ovo
djelo nosi naziv Korisna glosa uz 'Al-Fenarijeve
napomene' za Esirudinov traktat iz logike.
Njegovo drugo djelo iz logike, Novi Komentar
'Sunčanog Traktata' biva zavrseno 1690 godine.
Djelo je podijeljeno na Uvod, tri opsezna članka
i Zaključak: (1) O pojedinačnim pojmovima
(odsjek o riječima, jednostavnim idejama, i
istrazivanjima općeg i pojedinačnog), (2) O
sudovima (odsjek o kategoričkom sudu,
istraživanje o njegovim dijelovima i podjelama,
utvrdjivanju kvantiteta sudova, određenosti i
dosegu sudova, i o modalnim sudovima) zatim
odsjek o podjeli kondicionalnih sudova,
neposrednom zaključivanju (istraživanje o
opozijici sudova - kontradiktornost i
kontrarnost, istraživaje o konverziji -
ekvipolencija, istraživanje kontrapozicije, i
istraživanje o kondicionalnim sudovima), (3) O
silogizmu (odsjek o definiciji silogizma i
njegovim dijelovima (prva, druga, treća, i
četvrta figura), zatim odsjek o uslovima
zaključivanja s obzirom na modalitet u
izmiješanim silogizmima (prva, druga, treća, i
četvrta figura), zatim odsjek o povezanom
silogizmu kod kondicionalnih sudova
(konjunktivni sudovi, disjunktivni sudovi,
kategorički i konjunktivni, kategorički i
disjunktivni, konjunktivni i disjunktivni),
zatim odsjek o rastavljenom silogizmu, o
dopunama silogizma (složeni silogizmi, silogizam
apsurda, indukcija, analogija), te Zaključak
koji se sastoji od dva poglavlja: (1)
Istraživanje o sastavnim dijelovima silogizama
(neosporno sigurna znanja - prva znanja i
aksiomi, saznanja na osnovu iskustva, saznanja
stečena eksperimentom, intuitivna saznanja,
prenesena saznanja, propozicije u cijoj osnovi
leže silogizmi, apodiktika, te dijalektika,
retorika, poetika, i sofistika); i na kraju (2)
Istraživanje o dijelovima znanosti (predmeti
znanosti, principi znanosti - aksiomi,
postulati, hipoteze, i pitanje znanosti - teze).
Već 1692, Mustafa Ejubović se
ponovo osvrće na Isagogu Esirudina al-Ebherija,
jer misli da će time razjasniti niz pitanja iz
logike. Dr. Amir Ljubović navodi da je Mustafa
Ejubović "nastojao da poveže marginalije i da na
diskretan način skrene pažnju čitaocu gdje
počinje i gdje završava problematika iz
pojedinih poglavlja osnovnog teksta." Njegovo
posljednje djelo iz oblasti logike Komentar
'Obuke iz Logike i Apologetike' nastaje 1706
godine. Nakon Uvoda sa raspravama o značenju
riječi i shvaćanju, djelo je podjeljeno na dvije
opsežne kategorije sa petnaest poglavlja i
zaključkom: Prva kategorija - Predodžbe - koja
se satoji od šest poglavlja: (1) pet
univerzalija, (2) o rodovima, (3) izricanje o
nečemu, (4) činilac za "višeg" je činilac za
"nižeg", (5) zaključak o istrazivanjima
univerzalija, i (6) odjeljak o onome sto
definira nešto; zatim Druga Kategorija - Tvrdnje
- koja se satoji od devet poglavlja: (1)
kondicionalni sudovi, (2) o opoziciji, (3) o
konverziji, (4) o kontrapoziciji, (5) o
kondicionalnom sastavljenom silogizmu, (7) o
rastavljenom silogizmu, (8) o indukciji, i
zadnje poglavlje (9) silogizam je ili
apodiktički.... Zatim slijedi zaključak koji
govori o dijelovima znanosti.
MUHAMED ČAJNIČANIN
Muhamed Čajničanin je rođen
1731 godine u Čajnicu. Potpisivao se kao
Muhammad b. Mustafa al-Čajnawi. Ovaj poznati
Bošnjak visoko obrazovanje stiče u Istanbulu, a
već od 1781-1783 predaje na istaknutoj Đumišića
medresi u Sarajevu. Dva puta - prvi put 1783, a
drugi put 1785 godine biva imenovan za
Sarajevskog muftiju. Umire u Sarajevu 20. marta,
1792 godine. Njegovo najpoznatije djelo iz
oblasti logike je Otkrivanje Tajni u
Komentarisanju 'Isagoge.' Djelo je, nakon
ospežnog Predgovora, podijeljeno na devet
poglavlja: (1) Isagoga, (2) O interpretativnom
govoru, (3) O sudovima, (4) O silogizmu, (5)
Apodiktika, (6) Dijalektika, (7) Retorika, (8)
Poetika, i (9) Sofistika.. O Muhamedu
Čajničaninu je sačuvano veoma malo historijskih
podataka. Dr. Amir Ljubović navodi da "mada se
za cjelokupno stvaralaštvo na arapskom jeziku iz
oblasti logike poznijeg perioda moze reći da je
u duhu ideje i oblika njihovih velikih
prethodnika, za Muhameda Čajničanina, odnosno za
'njegovo' djelo, se može reći da je tipično
epigonskog karaktera."
HUSEIN
KAPETAN GRADAŠČEVIĆ
Husein Kapetan Gradaščević
rođen je u Gradačcu 1802 godine, jedan od
najvećih bošnjačkih velikana čije će ime
zauvijek ostati zlatom urezano u bošnjačkoj
historiji - pokretač čuvene bošnjačke revolucije
i otpora prema Turcima. Bio je jedan od
najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u
nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka.
Husein-Kapetan Gradaščević je bio odlučna,
razborita, energična, pametna i visoko moralna
osoba. U Bošnjaka je poznat kao "izdanak onog
najboljeg što karakterizira Bošnjaka." Zbog toga
su ga Bošnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za
vrijeme svog života podiže mnoge zadužbine, a
1823 fra Iliji Starčeviću dozvoljava da otvori
prvu katoličku školu u Bosni. Za svoje vrijeme
je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije
želio donijeti bez konzultacije sa svojim
suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao
i koji je predvodio. Bošnjaci su, u sklopu
neuspješnih ratova koje je vodilo Carstvo,
snosili ogromne materijalne i ljudske žrtve i
toga je Husein-Kapetan Gradaščević bio svjestan.
Nakon saznanja da će Bosna i bošnjački narod
ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom
Carstva - sticanjem autonomije Srbije, Grčke, i
Albanije - ponukali su Kapetana Gradaščevića na
Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan
Gradaščevic postaje vođa i pokretač Revolucije
protiv Turaka. Sa Bošnjačkom vojskom oslobađa
Travnik i natjerava tadašnjeg Turskog vezira da
skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuče
tradicionalno Bošnjačko odijelo. Većina kapetana
i ajana ga priznaju kao svog vođu, a izuzetak je
bio hercegovački kapetan Ali-paša Rizvanbegović.
U to vrijeme na sjeveru
Albanije dolazi do ozbiljnije pobune. Nakon
toga, Husein-Kapetan Gradaščevic predvodi dobro
naoružanu Bosansku Armiju od oko 25,000 Bošnjaka
i odlazi na istok, gdje Osmanskim snagama daje
ultimativni zahtjev da srbima ne ustupaju nahije
preko Drine, da se Bosni ne mijenja poredak, da
se zaštite muslimani u Srbiji, da se zaštiti
sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik
u bosanskom elajetu bira iz reda Bošnjaka.
Sultan pristaje na zadati ultimatum pošto je
Gradaščević na Kosovu već porazio velikog vezira
Mehmeda Rešid-pašu i osvojio Prizren i Peć. Već
1831 godine Husein Kapetan Gradaščević u
Sarajevu biva proglašen za bosanskog namjesnika
i Bosna postaje nezavisna. Husein Kapetan
Gradaščević se potpisuje kao "Vrhovni Komandant
Bosne Izabran Voljom Naroda." U Julu 1831
godine, prošao je sa vojskom kroz bošnjački
Sandžak i Tutin, te logorovao u Mitrovi. Po
tutnjavi te silne bosanske vojske, grad Tutin u
Sandžaku dobija svoje sadašnje ime. Videći da
porta ne kani ispuniti već dogovorene zahtjeve,
Husein Kapetan Gradaščević postavlja novi
zahtjev - da Bosna postane nasljedna kneževina.
Hercegovački kapetani pod vodstvom Ali-paše
Rizvanbegovića odvajaju se od Revolucija Husein
Kapetana Gradaščevića. Sultan 1832 godine šalje
snažnu vojsku od 30,000 vojnika na Bosnu. Nakon
krvave borbe na Sarajevskom Polju u kojoj je
bilo velikih gubitaka na obje strane, bosanska
vojska, na čelu sa Gradaščevićem iznenada gubi
tlo pod nogama i biva poražena na Sarajevskom
polju, gdje Gradaščević izriče svoje poznate
riječi: "Ovo je posljednji dan naše slobode!"
Husein Kapetan Gradaščevic potom nalazi
sigurnost u Austriji i dobiva pomilovanje od
Sultana uz uvjet da se ne vraća u Bosnu. Njegovo
doživotno odredište je bilo Trapezunt (Trabzon
na obali Crnog Mora). Tugujući za Bosnom odlazi
u Carigrad, gdje je bio zatočen, i mučki otrovan
1834 godine.
U čuvenom razgovoru sa
Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg
rekao: "Nema više Bosne, a neće biti ni
Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad
nije postojala niti će." Husein Kapetan
Gradaščević mu je odgovorio sljedećim riječima:
" Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili
su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije
vas!
OMER
EFENDIJA HUMO
Omer ef. Humo rođen je u
Mostaru 1808 godine gdje je djelovao kao muallim
i muderris. Kao istaknuti muderis u svakodnevnom
radu sa svojim učenicima i ljudima bio je žestok
borac za prednost i očuvanje bosanskog jezika
nad turskim. Predlagao je preobražaj u sistemu
obrazovanja, te insistirao da se nastava održava
na maternjem jeziku Bošnjaka - bosanskom jeziku
- tako da je svi razumiju. Njegovo čvrsto
inzistiranje da se nastava obavlja na bosanskom
jeziku, bilježi Nusret Omerika, je bio
"pionirsko-revolucionarni rad." I dan-danas,
Bošnjaci se sjećaju velikih riječi Omer Efendija
Hume u kojima je izrazio duboku ljubav prema
bosanskom jeziku: "Brez suhbe je babin jezik
najlasniji, Svatko njime vama vikom besidi,
Slatka braćo Bošnjaci, hak vam Omer govori."
Najpoznatije Omerovo djelo 'Sehletul-Vusul' je
ujedno i prva štampana alhamijado knjiga u
Sarajevu, 1875 godine. Kao dodatak, u njoj se
nalaze i tri alhamijado pjesme, i to 'Dova na
bosanskom jeziku', 'Stihovi zahvale na bosanskom
jeziku', i 'Dzenetska ilahija' koja je bila
popularna kako na prostorima Bosne, tako i na
prostorima Sandžaka. Umro je u Sarajevu 1880
god. Službovao je još u Stocu i Konjicu,
narocito u selima oko Konjica. Kao duboko
religiozna i visoko moralna osoba davao je
olakšice seljacima pri uzimanju abdesta,
uzimajući "mesh" po vunenim čarapama, - što je
čuo mostarski muftija, pa ga zvao na
odgovornost. Kada ga je muftija upitao: "Je li
istina da ti dozvoljavaš seljacima da klanjaju u
opancima? ", odgovorio je: " Ja sam ih doveo do
opanaka, a ti im ih izuj ako mozeš".
MEHMED
ŠEMSIKADIĆ
Mehmed Šemsikadić, junak
bošnjačkog naroda, rođen je 1827. godine u
uglednoj pljevaljskoj familiji u Sandžaku.
Obrazovanje je započeo u rodnim Pljevljima,
nastavio u Sarajevu, gdje završava medresu.
Nastavlja školovanje u Istambulu, na čuvenoj
Šeherzada medresi, koju sa uspjehom završava.
Nakon završnih studija vraća se u Pljevlja gdje
se zapošljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruždiji, a
1866. je imenovan za muftiju u Taslidži
(Pljevljima). Od Berlinskog kongresa, Mehmed
Šemsikadić se politički aktivira i uspostavlja
vezu sa vodećim ljudima u Sarajevu koji su se
pripremali za oružani otpor Austrijancima.
Istovremeno radi na stvaranju antiokupacionog
otpora na Kosovu kako bi u svoje redove privukao
i albanske dobrovoljce. Mehmed Šemsikadić dolazi
u Sarajevo 12. jula 1878. zajedno sa
Hafiz-pašom, novim vojnim zapovjednikom Bosne
koga je poslala Turska. Muftijin dolazak je bio
u funkciji dogovora oko odbrane Bosne.
Austrijske trupe prodiru u Bosnu 29. jula 1878.
Pljevaljski muftija je na noge podigao
dobrovoljačke odrede Bošnjaka i krenuo ka Bosni
da je brani. Kada su izašli iz Pljevalja i
prošli Dolove, Mehmed Šemsikadić silazi sa
konja, diže ruke i upućuje sljedeću dovu: "Bože
nas ne vrati poražene bez obraza, i Bože,
sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od
neprijatelja." Njegovim odredima prilaze i
Bošnjaci iz Istočne Bosne, tako da uvećana
vojska dolazi u Sarajevo 4. augusta, 1878 gdje
biva dočekana sa dobrodošlicom.
Nakon kraćeg boravka u
Sarajevu, Mehmed Šemsikadić predvodi nekoliko
tisuća vojnika u Tuzlu, gdje dolazi 8. avgusta i
nakon dva dana žestokih borbi, uspijeva
odbraniti Tuzlu. Zaposjeda obje strane rijeke
Spreče, ugrožava neprijateljsku bazu u Doboju, a
u jednoj od tamošnjih teških bitaka ranjava i
Austrijskog podmaršala Šmigoca. Odgojen u
starobosanskom duhu da se sa neprijateljem nema
šta pregovarati dok gazi zemljom, Sarajevskim
agama poručuje sljedeće: "Čujete li Sarajlije i
svi ostali! Ja sam vam Švabu dobro dočekao i
vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je
vojska kod Maglaja gdje će Švabu dočekati. No
čujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i
Kur'anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas
sve odrati!" Padom Sarajeva 19. avgusta 1878,
Mehmed Šemsikadić se povlači u Sandžak da
izbjegne opkoljavanje. Tamo nastavlja sa svojim
aktivnostima protiv Austrijanaca. Izložen
pritiscima, na poziv sultana Abdul-Hamida II,
seli se u Tursku gdje biva prglašen specijalnim
musafirom. U znak poštovanja dobiva i veliki
zemljišni posjed - Čekmedže čiflik na obali
Mramornog mora. Austrijskom okupacijom Bošnjaci
se počinju masovno iseljavati iz Bosne i
Hercegovine u pravcu Sandžaka, Albanije i
Turske. Mehmed Šemsikadić znenada umire u svojoj
60-oj godini života, 29. januara 1887. godine.
Kao zaslužna i izuzetno cijenjena ličnost
Turskog carstva, ukopan je u dvorištu džamije
sultana Memeda Fatiha (Osvajača) u Istambulu.
SAFVET-BET BASAGIĆ
Safvet-beg Bašagić rođen je
1870 godine i jedna je od najmarkantnijih
ličnosti moderne bošnjačke književnosti i
začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda
početkom 20. stoljeća. Osnivač je mnogih
listova, časopisa, i nacionalnih društava.
Poznat je kao istaknuti pjesnik, prevoditelj,
historičar, političar, i obnovitelj bošnjačke
nacionalne svijesti. Bio je predsjednik
Bosanskog Sabora, utemeljitelj savremene
bošnjačke politike, i moderne bošnjačke
nacionalne svijesti. Safvet-beg Bašagić je 1900
publicirao Kratku Uputu u Prošlost Bosne od 1463
do 1850, koja je sve do pojave knjige Geneza
Nacionalnog Pitanja Bosanskih Muslimana (Muhamed
Hadžijahić) bila standard proučavanja Historije
Bošnjaka. 1894 godine odaziva se pozivu da
sudjeluje polaganju kamena temeljca
Starčevićevom Domu, zbog čega biva prisiljen da
položi maturu na Bečkom sveučilistu, gdje sluša
orijentalne jezike i historiju. Predavao je
arapski jezik na Sarajevskoj Velikoj Gimnaziji i
osnovao bošnjačka društva Gajret, El-Kamer, i
Muslimanski Klub. U Beču dobiva doktorat iz
orijentalnih jezika i historije Islama. Nakon
toga, postaje profesor orijentalnih jezika na
Zagrebačkom Sveučilištu, a u međuvremenu biva
izabran za zastupnika i potpredsjednika
Bosanskog Sabora. Nakon Prvog Svjetskog Rata,
Bašagić radi u Zemaljskom Muzeju do
umirovljenja. Pisao je liriku (Trofanda,
Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove
(Abdullah-paša, Boj pod Ozijom), historijske i
književno-historijske studije (Gazi Husrev-beg,
Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj Književnosti,
Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u
Turskoj Carevini).
MEHMED
DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
Džemaludin ef. Čaušević rođen
je 1870 u Arapuši kod Bosanske Krupe. Visoko
obrazovanje stiče u Istanbulu. Godine 1914 biva
izabran za Reisu-l-Ulemu. Tu dužnost obnaša sve
do 1930 godine kada u znak protesta, zbog odluke
vlade u Beogradu o u kidanju vjerske autonomije
Bošnjaka, podnosi ostavku i odlazi u mirovinu.
Bio je saradnik brojnih listova, časopisa i
kalendara kao što su Behar, Biser, Misbah,
Islamski Svijet, i Narodna Uzdanica. U
asocijaciji sa Muhamed Ef. Pandžom prevodi
Kur'an a.s. na bosanski jezik i piše prvi kratak
prvi komentar. Kao duhovni vođa bošnjačkog
naroda, cijeli svoj život posvećuje unapređenju
vjersko-prosvjetnog i kulturnog života Bošnjaka.
Poznat je kao veliki dobrotvor. Nakon mučkog i
podmuklog ubistva Ferdinanda od strane srpskih
terorista, u Sarajevu i drugim mjestima došlo je
do demonstracija protiv srpskih propagandista.
Nakon što je došlo do sudskih progona i
interniranja pravoslavnog stanovništva,
Džemaludin Čaušević se javno oglašava protiv
takvih postupaka. Već 4. Jula. 1914 upućuje apel
bošnjacima savjetujući "svakom bratu muslimanu,
da se kani zadirkivaja i izazivanja, a naročito
da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja
imovine." Reis Čaušević svoj apel proširuje
objavljujući čuveni "Proglas muslimanima," koji
je objavio u sarajevskom alhamiado listu Jeni
Mishab (Nova Baklja), 24. Jula. 1914. Prema
riječima Džemaludina Ef. Čauševića "Kur'an
strogo osuđuje i zabranjuje višebojstvo i
pripisivanje druga Bogu," zatim dodaje "Cilj je
borbe i ratovanja koji muslimani vode da vera
bude samo u jednoga Boga. Sloboda vjere i
savjesti ovdje nalaze svoj najbolji oslonac."
Džemaludin ef. Čaušević umire 1938 godine i
ukopan je na počasnom mjestu kod Begove džamije.
Već 1918 prve srpske jedinice ulaze u Sarajevo i
čine nasilje nad bošnjacima. Položaj Bošnjaka
muslimana postaje neizdržljiv. U interview-u za
francuski list 1919 Čaušević naglašava da su
Bošnjaci "ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas
smatraju takvim." Oni Bošnjake smatraju
"uljezima" - zaključio je Čaušević. Na ovo je
tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Svetozar
Pribićevic, reagovao od predsjednika Zemaljske
Vlade za BiH, Atanasija Šole, da "diskretno"
zatraži od Čauševića da demantira izjavu
francuskom novinaru, ili da mu u suprotnosti
uputi prijedlog za njegovo penzionisanje. Šola
je odgovorio da to nije moguće, jer su
Čauševićevi navodi potpuno tačni, radi se o
čovjeku koji je 1914 štitio Srbe od progona.
Nastavice se....
|
